Čovjek koji je cijeli život posvetio dokumentarnim filmovima. Birao ih je za gledatelje TV Zagreb, a kasnije HTV-a. Kada u odjavnoj špici kažu da je odabrao Đelo, to je trademark pečat kvalitete koji garantira da je ono što ste upravo pogledali uistinu i pogledati vrijedilo i tako je ušao u legendu kao tv lica iza kamera čija popularnost je utemeljena na kvalitetu a ne senzaciji i estetskim kriterijima. Sreli smo se s njim u Sarajevu. Redovan je gost našeg grada za vrijeme trajanja SFF-a

Nisam sigurna da u cijelom Regionu postoji televizijski radnik, pritom se najprije misli na lica koja gledamo na malim ekranima, čije je ime postalo brend, kao što je Đelo Hadžiselimović. Sinonim za kvalitet, dobar ukus i svi dajemo apsolutno povjerenje ako je to već: „odabrao Đelo Hadžiselimović.”

Čovjek koji je radni vijek proveo iza kamera stekao je, dakle, onu vrstu slave koju nisu uspjeli brojni čiji život je stalni napor za propinjanje na ljestvici popularnosti. Do prije desetak godina nismo znali kako izgleda Đelo Hadžiselimović, a onda se domišljati zagrebački poduzetnik sjetio printati majice s natpisom „Odabrao Đelo Hadžiselimović”, što je potom inspiriralo splitski bend “ST!llness” za naziv njihovog debitantskog albuma “Sve što znam o životu je… odabrao Đelo Hadžiselimović”. Reditelj Mario Kovač postavio je predstavu “Odabrao Đelo Hadžiselimović”, pa je „odabrao” automobil u marketinškoj kampanji škodu Octaviju scout prije nekoliko godina.

Odabrao je i nas da nam da intervju. Sa zadovoljstvom smo pili prvu jutarnju kafu i Bečkoj kafani hotela Europa. Cijeli taj ambijent uklapao se s jasnim zagrebačkim akcentom. Kako je danas živjeti u tom gradu?

– Zagreb je nekada bio mnogo ljepše mjesto za živjeti. Lijep je i danas, ali to je sada velegrad. Nekada je bio grad po mjeri ljudi. Bilo je ljepše i relaksiranije. Do srednje škole nisam se mnogo micao iz svoga kvarta. Moj otac je položio vozački ispit 1934. godine i nikad se nije naučio parkirati, jer mu nije trebalo. Nikog nije bilo u ulici i on bi jednostavno stao. Kad je počela ta cijela najezda automobila, jadan se nije znao parkirati – prisjeća se Đelo.

Mirovina bez mirovanja

Đelin otac je tih davnih 30-ih godina prošlog stoljeća iz Kotor Varoši došao u Zagreb. U centru grada otvorio je radnju s persijskim tepisima.

– Da, tako je bilo i sve je završilo 1945. godine, kada su ga, kao i većinu ljudi, optužili za saradnju s okupatorom, zato što je okupator dolazio kupovati tamo. Tako su mu, ustvari, sve oduzeli – sjeća se Đelo, koji je ime dobio po Džingis kanu. Tako je odlučio njegov otac, pasionirani ljubitelj književnosti.

Legendarni urednik dokumentarnog programa prije nepunu godinu je otišao u penziju. Hrvatski mediji su odbrojavali njegove dane do mirovine, ali je Đelo obećao da mirovati neće.

– Veselio sam se penziji i mislim da je ona nešto najbolje što mi se dogodilo u zadnje vrijeme. Uvjerio sam se u ono što su mi govorili da tek kad odeš u penziju nemaš vremena. Puno mi je bogatiji društveni život, imam više vremena za prijatelje, sebe. Još radim mnogo stvari povezanih s mojim bivšim poslom, ali sad sam gospodar svog vremena, mogu sam odlučiti kada ću i šta raditi. A hvala Bogu na internetu sada se od svugdje može raditi. Sloboda da mogu otići gdje hoću, kada hoću i ostati koliko hoću je neprocjenjiva – kaže nam.

Dane mirovine namijenio je snimanju dokumentarca. Razvojem tehnologije, to više i nije tako skupo. Nije nam otkrio detalje, osim da će to biti serijal koji će se snimati u Hrvatskoj, a ni BiH nije isključena.
U jednom od intervjua Đelo je naveo da ga je kao čovjeka umnogome odredila njegova majka Hajrija.

– Moja mama, koja je bila porijeklom iz Goražda, žena tradicionalnog kova, ali s vrlo naprednim idejama. Nikog nisam upoznao s jačim feminističkim stavovima od moje majke. Uvijek je govorila: „Ti, Lejla, moraš završiti fakultet, a vas dvojica kako hoćete!” Nije željela da ona bude podređena u svojim odnosima. Čvrsto je stajala na jednakosti. Imala je vrlo širok krug prijatelja, baš kao što i ja imam – objašnjava.

Đelo nerijetko dolazi u Sarajevo, a po koju vrstu doživljaja, pitali smo.

– U Sarajevu imam svoje rituale. Dakle, uvijek moram otići kod Hadžibajrića. Em su mi familija, em obožavam tu aščinicu. Tamo idem na japrake i sogane. Odem kod Hodžića na ćevape i idem na sač i pitu. Imam i mnogo prijatelja s kojima se uživam družiti. Tako da je za mene Sarajevo užitak na užitak. Prijatelji, hedonizam, gastronomija… Oduvijek sam volio Sarajevo. Drago mi je da nakon svih tih događanja iz 90-ih da Sarajevo raste.

Kaže da ne postoji dokumentarac koji je htio prikazati a nije smio.

– Postoje dokumentarci koje nisam htio prikazati jer ne valjaju. Sve što je dobro sam pokazao zbog čega sam ponekad imao i problema. Ali, i u takvim situacijama sam imao podršku mojih kolega i nadređenih, tako da nije bilo cenzure.

Manjak dobrog scenarija u SAD-u

A koji su to dokumentarci koje svi moramo pogledati?

– Sve radove Michaela Moora svakako treba pogledati, jer je taj čovjek dokumentarce pretvorio u kategoriju igranih filmova. Vrte se po kinima najnormalnije. Dokumentarci Davida Attenborougha su klasici. BBC-eva škola prirodnih znanosti. Joshua Oppenheimerovi (Joshua op.a) su izvrsni, gledali smo ih i na SFF-u. Ima dobrih hrvatskih, bosanskih i srpskih autora koji rade izvrsne dokumentarce. Dokumentaristika je najbrže rastući žanr. Oni su življi i u mnogo boljoj situaciji. Filmovi, nažalost, mnogo ovise o potencijalnom uspjehu. Kada pogledate američku produkciju, to su uglavnom neki Marvelovi stripovi stavljeni na ekran. Manjak je dobrih scenarija u SAD-u, tako da sve više rade rimake evropskih filmova. Serije su sve kvalitetnije, sve se više u njih ulaže i sve su jače ekipe – analizira Hadžiselimović.

Mirovina mu daje više vremena za čitanje i on se, kako kaže, u posljednje vrijeme vraća starim naslovima.

– Prijatelji mi kažu da se to i njima dešava. Ponovo čitam knjige koje sam čitao prije 20, 30 godina. I svakog puta to više nije ista knjiga. S obzirom na vlastita iskustva i protok vremena, čitajući neke knjige sada, potpuno ih drugačije doživljavam.

Posljednjih godina nameće nam se Skandinavija. U književnosti, industriji, načinom života koji je mnogo humaniji, čini se, nego kod nas. Je li Đelo u svojim putešestvijama pohodio krajnji sjever Evrope?

– Obišao sam sve skandinavske zemlje. Oduševljen sam prirodom u Norveškoj, dizajnom u Danskoj, Finska je posebna priča. Čudesan spoj arhitekture gotovo SSSR-a… uživao sam. Ali posjećivao sam ih ljeti, ne bih mogao tamo živjeti. Ideja da manjka svjetla, meni kao nekom mediteranskom tipu ne bi prijala. I drugi je to način života. Moram reći da volim što je u Sarajevu, a tako je i u Zagrebu, dio kulture nalaziti se s prijateljima u kafićima, restoranima uz meze… družiti se. Toga na Zapadu nema. Ja ne bih mogao bez mediteranske sijeste. Društveni život je kod nas mnogo kvalitetniji.

Čudesna (Kotor) Varoš

Malo mjesto pored Banje Luke podarilo je neka od najvećih imena u Regionu. Osim Đeline porodice, od tamo nam dolaze i Asim Kurjak, Enver Moralić, Ivan Ljubičić, Mateo Kovačić, Senijad Ibričić…

– E da, s mamom Ivana Ljubičića sam se družio kao mali. Još imam kuću u Kotor Varoši za koju, nažalost, mnogi ljudi ne znaju. Ali, kada bi otišli na Bobas na Vrbanju, pa vidjeli vodopade nalik onim na Plitvičkim jezerima gdje se voda može piti, gdje je sve prepuno lipljana i rakova… To je prelijepo mjesto.

Brak je super, ali ne hvala

Poznato je da je Đelo zakleti neženja. Zanimljiva je bila njegova opaska da je brak kao opera. Ima svoju kvalitetu, ali ljudi nisu zainteresirani za to.

– Nemam ništa protiv braka. Odrastao sam u lijepoj i čvrstoj bračnoj zajednici mojih roditelja. Možda baš zato ne gledam dobro na današnje brakove. Danas se ljudi žene i rastaju na dnevnoj bazi, pa se postavlja pitanje čemu to. Pri tome, mnogi ljudi koje poznajem, brak doživljavaju kao opterećenje, stegu… Ja sam za brak, ali ga shvatam konzervativno. Brak je nešto čemu se treba posvetiti – zaključuje Đelo.

Đelo Hadžiselimović - Televizijski radnik čije je ime postalo brend

Komentari (0)